Sad definitivno znam razliku između našeg mentaliteta i ovog pristojnih ljudi koji obitavaju sjevernije. Ne samo da mi stalno staju da bih prešla cestu,čak i kad ja njih čekam ili nemam ni namjeru prelaziti, već samo stojim besciljno uz rub pločnika i razmišljam kuda dalje..... a i ne vole da ih se fotografira. Moja sreća da ne živim u Austriji, jer sigurno sad ne bih bila tu gdje jesam po pitanju količine snimljenih fotografija.
Camera Austria je luksuzna galerija fotografije u sklopu Kunsthausa (u mom žargonu od milja nazvanog"veliki krastavac") . Čim ugledaju moju veliku svestranu torbu, potjeraju me u garderobu da je zaključam u ormarić, što sad već bez pogovora radim, iako u sebi gunđam.
Ovaj put aparat nosim sa sobom i s čuđenjem zaključujem da nitko drugi nema aparat, a nema ni novinara. Plašljivo pitam: "Ist es erlaubt fotografiren?" i na moje iznenađenje dobijem potvrdan odgovor. No dok sam ja šetala gore-dole do garderobe i natrag, dio otvaranja na kojem pričaju je već počeo i neugodno mi je sad još se i gurati u prve redove. Sve je prostrano i nema tople, zgusnute, domaće atmosfere Galerije Fotokluba Split. Do govornika 5-6 m slobodnog prostora, pa svoje oružje opskrbljujem teleobjektivom i snimam poskrivećki i odotraga. Nailazim na osamdesetpetogodišnju gospođu, čija su sva djeca u Kanadi, s kojom sam jučer razmijenila par riječi.
Ovaj put aparat nosim sa sobom i s čuđenjem zaključujem da nitko drugi nema aparat, a nema ni novinara. Plašljivo pitam: "Ist es erlaubt fotografiren?" i na moje iznenađenje dobijem potvrdan odgovor. No dok sam ja šetala gore-dole do garderobe i natrag, dio otvaranja na kojem pričaju je već počeo i neugodno mi je sad još se i gurati u prve redove. Sve je prostrano i nema tople, zgusnute, domaće atmosfere Galerije Fotokluba Split. Do govornika 5-6 m slobodnog prostora, pa svoje oružje opskrbljujem teleobjektivom i snimam poskrivećki i odotraga. Nailazim na osamdesetpetogodišnju gospođu, čija su sva djeca u Kanadi, s kojom sam jučer razmijenila par riječi.
Nakon nekog vremena prilazi mi jedan gospon i održi mi takvu lekciju o snimanju ljudi teleobjektivom da mi je ubio svaku želju za daljnjim snimanjem. Uglavnom rezime svega što je izgovorio je da "kradem ljudima duše" bez njihovog dopuštenja i da je to dopušteno raditi nekim dobrim kompaktom, ali ne i teleobjektivom na dobrom aparatu. Nadam se da je preživio, jer ipak ga imam snimljenog u refleksiji na staklu, iako sam ga uvjeravala da njega nisam snimala.
I tako...preostaju mi znači samo skulpture i prozori....
No comments:
Post a Comment