Kulturvemittlung

Moji ljubazni, prezaposleni domaćini:

Max, voditelj udruge inače i sam fotograf, od onih koji su toliko godina u tome da više ne nose aparat svuda sa sobom



Luise, žena koja svu organizaciju drži u svojim rukama. Brine da li ima dovoljno kuhinjskih krpa, da li je deka odgovarajuće debljine, dočekuje i ispraćuje, vozi i razvozi, objašnjava, stavlja križiće po karti gdje se šta nalazi, šalje mailove.....

Richard, morao me uslikati za njihovu arhivu, pa sam i njih za svoju

Gerhard

 

Andreas

(((DANKE SCHÖN!!!!)))

Inače se sporazumijevamo u stilu "multilingualconversation" , malo njemačkog, malo engleskog, malo se pravimo da smo razumjeli i kad nismo :). Prilično sam zadovoljna svojim prisjećanjem njemačkog.

Mala šetnja ulicama

Ne znam zašto, ali dvije su ulice obojane u crveno (moram pitati)

....malo refleksija tramvajskih ...

...na ulicama ljudi raznih nacionalnosti. Rekli su mi da Auslenderi žive s one strane rijeke...

....ima mnogo žena i djevojaka koje nose marame i duge rukave.

Portun

 

Nizbrdo.....

 ...pa malo zastaneš i udahneš....

...uzbrdo...

 ...a tu na broju 5o stanujem...

Putešestvije kroz Sloveniju

Čim sam prešla granicu, nadomak mome rodnom gradu, revni slovenski policajac vidjevši neeuropskounijsko vozilo, veselo je mahnuo prema mom crvenom autiću svojim znakom zaustavljanja i zatražio vozačku i prometnu.

Na slovenskim autocestama vozi se dosta sporije nego li na hrvatskim.
Ima i puno kamiona.
Raznih :)

Putem sam susrela bar 10 onih velikih kamiona koji prevoze nove automobile i uvijek se pitam kako ne ispadnu... .
Valjda Slovenci kupuju mnogo novih automobila.
Specijalni teret... tenk i nekoliko oklopnih transportera u suprotnom smjeru.

Kroasani u restoranu Marche na benzinskoj pumpi Petrola skuplji nego u istoimenim restoranima u Hrvatskoj. Živjela EU!

Prije Celja izvrnuti kamion u suprotnom traku auto-ceste, oko njega 5-6 vatrogasnih vozila.
Kava sa Ksenijom u City Centru. (Morat ću napokon otići i u splitski, nakon što sam u 15 dana bila u 2 u drugim gradovima ...).

Povratak na autocestu nije moguć...valjda je i s ove strane bilo neko sranje.
Vozim lokalnim cestama i nadam se da idem prema Mariboru, a ne nazad prema Ljubljani.

Uredna slovenska sela...sve je počešljano i obojano, kućice ukrašene cvijećem, trava zelena...
Napokon auto-cesta!
Žurim, kasnim debelo, čekat će me Luise kod Peter Max dućana, ako ne profulam koje skretanje.
Granica na kojoj nema granice.
Vinjeta se kupuje na istom mjestu, sva sreća bila sam već jednom, pa znam gdje je treba kupiti.
Trudim se govoriti njemački.

Nisam vidjela Austrije vozeći austrijskom autocestom. Izgleda drugačije. Puno manje znakova i obavijesti. Asfalt lošiji, stariji valjda. Sa strane zidovi, kameni i biljni. Vidi se samo cesta. baš dosadno.
Stižem točno u 3. Luise malo kasni. Moja ljubazna domaćica vodi me dalje kroz splet ulica. Sad više ne znam gdje sam...

Stan je u centru. Peti kat bez lifta. Podijelile smo prtljagu i uspješno dovukle sve moje krpice i aparaturu. Stan je nekada bio atelje. Sve osim zahoda je u istoj prostoriji... bit će prilike da to uslikam...ubuduće više slika, manje riječi. Internet radi, mogu i odavdje raditi...

A ovo je Graz kojeg vidim s prozora

Stanje na cestama i vremenski izvještaj

Splitska radio stanica Sunce ispratila me pjesmom Zdravka Čolića :Ostani...., no nisam se dala smesti, kao ni odvaljenim lijevim retrovizorom(opet!!!) kojeg sam srećom našla na haubi moje drage stare, oprane, izglancane Astrice.
Na izlazu iz grada, budući da su mi i antenu slomili toliko puta, da sam je prestala opet stavljati, prestajem loviti radio valove.

Od zakazanog polaska u 8 ( naravno!) kasnila sam samo sat vremena i 15 minuta ( no nigdje mi se ne žuri). Kilometri koji mi inače sporo prolaze u početku puta, ovaj se put nižu i već sam kod Nadina ( temp. 25) , 125 km. Od Zadra promet postaje gušći.

Po vrhovima Tulovih greda vide se tragovi zelenila.
Nakon prvog od petkilometarskih tunela koji me čekaju danas dočeka me ugodnih 19 stupnjeva. Promet kakav nisam doživjela na ovom dijelu auto-ceste, uglavnom domaće registracije.

Kroz Liku na svakom nadvožnjaku policajac u žutom. Gotovo svi stoje na istom mjestu.
Na benzinskim postajama gužva, na svakoj pumpi 3-4 auta u redu.
Kroasani u Ravnoj Gori.
Rijeka 25.
Do Umaga, sva sreća, nema više pokazatelja temperature na cesti.
Na ulazu u Tunel Učka nema naplate, već uzimam karticu. Na izlazu piše : slobodan izlaz... vozači zbunjeni i jednim i drugim. 28 kuna plaćam na izlazu Lupoglav (a ja se poveselila da je odsada besplatno).
Istra zelena, zelena, zelena.....
Vozim po propisima...50 kroz naseljeno mjesto, što očito iritira lokalne vozače koji me pretiču....
Ponte Porton ( više nema natpisa: ROSTIGLIO, koji me uveseljavao godinama), novi kružni tok, gradi se cesta prema Novigradu...
Terre Bianche
Krasica
Buje...čekam na semaforu na raskršću koje smo u doba mog srednjoškolskog školovanja prelazili dijagonalno.
Materada, Juricani... eh ko daživim u onoj pjesmi Tamare Obrovac, meni bliska imena koja kad spomenem u Dalmaciji gledaju me u čudu....

Ovo je trebla biti proba, ne znam hoću li moći pisati blog o svom boravku u Grazu. Dok sam vozila, svašta sam pametnog u mislima napisala, stvarno, a sad ništa , ništa.....