Priča iz Gradskog parka

Vrijeme marelica

Stvari koje će me odsada uvijek podsjećati na Graz :)

Obične i neobične stari

Čim sam se ponosna na sebe što se nisam izgubila , parkirala i  čekala Luise, Graz me dočekao prvim upozorenjem. Uglavnom zabranjuju nasloniti bicikle, nisam baš uočila da netko pri tom kaže molim.

 

Ovoliko stoji parkiranje

Smeće se odlaže u raznobojne kontejnere, no trebalo mi je 10 dana da otkrijem gdje se baca "obično" smeće.

Klupice na autobusnim postajama.

Već na prvoj šetnji, prvog dana, uočih naš Konzulat, zlu ne trebalo, no radi samo utorkom i srijedom po 3 sata, ali zato je u samom centru grada.

U dućanu koji za čudo radi do 9, sve se ostalo zatvara u 6(!) ....ćevapčići :)

Idem dalje i nalazim Appleovu trgovinu i do nje trgovinu foto-opremom, novom i rabljenom...u svakom slučaju sve skupo, skupo

Hmmm...čudnog li mjesta za tenisice. Reklama za dućan cipelama? Nema u blizini...onda valjda maturanti... U školama je nastava je završila tek jučer (8.7.), tako da je moguće da su ovo bile maturantske ludorije.

Kunsthaus ( "kuća umjetnosti") u kontra svjetlu i napokon malo ljudi...u glavnoj ulici sve zatvoreno i sve prazno, ja se pitam :"Pa gdje je ovdje Riva?"

Na glavnom mostu lokoti kojima se zaključava ono što se zaključati ne može, ali simpatično izgleda.

Ispod mosta malo pijeska na betonu glumi City beach uz treštavu glazbu i mlađariju koja se tu okupila

Ispred Kunsthausa ( a poslije sam vidjela i ispred ostalih značajnih zgrada) mali model kojeg slijepi mogu opipati

Na drugome  mostu nacrtane ptice i Murinsel u mutnoj  Muri neprivlačne boje, koja jako brzo teče.

Za prvu šetnju dosta čudesa....

So ist es gewesen!

Luise invited me to reading, conversation and music with Andreas Unterweger, Rose Egbo, Helwig Brunner and Emeka Agba Eleven.

Emeka and Rose are MEGAPHON sellers on the streets of Graz. Their life stories and everyday struggle for living depends of the amount of copies that they manage to sell on the streets. They both told their life stories to two writers to rise the public awareness of their problems. Some parts of the writings that would be published have been read.

Rose doesn't like to talk about her problems in public. A deep painful shadow stood in that moments into her eyes....

...but her face shined when she was singing. She uses to sing while selling Megaphone on the streets, too.

Emeka is in Graz 5 or 6 years, and he found a love of his life in a Slovakian girl. He is tired of living in 3 months intervals, that is how long he gets a VISA to stay in EU. He wants some stability in his life...a permit to stay in one place for a longer time and a work of any kind.

Andreas, a song and story writer wrote about Rose, and Helwig who got some respecting literal rewards, about Emeka.

In public was Fiston. Graz's town-writer in 2009. After the scholarship finished, he continued his studies in Graz, at the moment he is writing his disertation. He has problems to get the Visa, too. Luise said she is like s Mum to him, except that she is not doing the washing and cooking for him, and that it would be much easier if she could adopt him.

%%%

 

 

 

 

 

 

Camera Austria - Tobias Zielony : Manitoba

Sad definitivno znam razliku između našeg mentaliteta i ovog pristojnih ljudi koji obitavaju sjevernije. Ne samo da mi stalno staju da bih prešla cestu,čak i kad ja njih čekam ili nemam ni namjeru prelaziti, već samo stojim besciljno uz rub pločnika i razmišljam kuda dalje..... a i ne vole da ih se fotografira. Moja sreća da ne živim u Austriji, jer sigurno sad ne bih bila tu gdje jesam po pitanju količine snimljenih fotografija. 

Camera Austria je luksuzna galerija fotografije u sklopu Kunsthausa (u mom žargonu od milja nazvanog"veliki krastavac") . Čim ugledaju moju veliku svestranu torbu, potjeraju me u garderobu da je zaključam u ormarić, što sad već bez pogovora radim, iako u sebi gunđam. 

Ovaj put aparat nosim sa sobom i s čuđenjem zaključujem da nitko drugi nema aparat, a nema ni novinara. Plašljivo pitam: "Ist es erlaubt fotografiren?" i na moje iznenađenje dobijem potvrdan odgovor. No dok sam ja šetala gore-dole do garderobe i natrag, dio otvaranja na kojem pričaju je već počeo i neugodno mi je sad još se i gurati u prve redove. Sve je prostrano i nema tople, zgusnute, domaće atmosfere Galerije Fotokluba Split. Do govornika 5-6 m slobodnog prostora, pa svoje oružje opskrbljujem teleobjektivom i snimam poskrivećki i odotraga. Nailazim na osamdesetpetogodišnju gospođu, čija su sva djeca u Kanadi, s kojom sam jučer razmijenila par riječi.

Nakon nekog vremena prilazi mi jedan gospon i održi mi takvu lekciju o snimanju ljudi teleobjektivom da mi je ubio svaku želju za daljnjim snimanjem. Uglavnom rezime svega što je izgovorio je da "kradem ljudima duše" bez njihovog dopuštenja i da je to dopušteno raditi nekim dobrim kompaktom, ali ne i teleobjektivom na dobrom aparatu. Nadam se da je preživio, jer ipak ga imam snimljenog u refleksiji na staklu, iako sam ga uvjeravala da njega nisam snimala.


I tako...preostaju mi znači samo skulpture i prozori....